Persija je bila u to vrijeme najveće i najjače carstvo. Persijska država, nastala na području današnje Iranske visoravni, počelaje sa osvajačkim pohodima oko 550. godine prije n.e., a u trenutku kada je Aleksandar postao kralj vladala je cijelim Srednjim istokom, uključujući i Egipat. Imali su ogromnu populaciju i bili bogati robom. Car je živio u utvrđenju u glavnom gradu Vavilonu, zajedno sa svojom vojskom impresivne veličine, i budno motrio na ogromnu okolnu oblast kako bi sa spremnošću dočekao eventualne pohode.
Grčka je ranije takođe pretrpila veliku invaziju persijske vojske. Period počev od 499. p.n.e. koji je trajao pola vijeka, nazvan je period grčko-persijskih ratova. Tokom ovog perioda grčki gradovi su se udružili i dobili čuvenu pomorsku bitku kod S alamine, kao i bitku kod Termopila. Međutim, uprkos ratnoj pobjedi, polja, prije svega, maslinjaci, i gradovi, kao i sama Atina, bii su opustošeni i nanijeta im je dugoročna šteta. Čak su i hramovi spaljivani do temelja tokom kratkih opsada od strane persiske vojske. Zato Grci nisu mogli da oproste Persiji, a ovo neprijateljsko raspoloženje nije prestalo tokom Aleksandrove vladavine i on je to iskoristio. Alesksandar je vjerovao da se tokom pohoda na Malu Aziju Grci neće tako snažno suprostavljati makedonskoj vladavini ako im se pruži šansada se osvete Persijancima, njihovim smrtnim neprijateljima. Aleksandar je održao skupštinu država koje su činile Korintski savez kao komadant ujedinjenih grčkih vojnih snaga. Bio je predstavnik makedonske i grčke vojske i poveo ih je u borbu. Njegova vojska je u to vrijeme brojala oko trideset hiljada vojnika. To je bila mala vojska u poređenju sa ogromnom persijskom vojnom silom, ali su je činile elitne jedinice, specijalno obučavane za vrijeme kralja Filipa. Sad će ih njegov sin povesti u pohod na neprijateljsku teritoriju.U proljeće 334. godine p.n.e. Aleksandar i njegova vojska su krenuli iz Makedonije i preplovili moreuz Dardaneli do Troje, odakle su krenuli u marš ka jugu, duž zapadne obale Male Azije. Persijance je iznenadio ovaj neočekivani pohod. Oni su se nekoliko puta ranije borili protiv Grka u Maloj Aziji, ali kad su grčki gradovi potpisali mirovni sporazum 386, ništa nije ukazivalo na bilo kakvo osporavanje persijske vladavine. Uprkos nekim manjim bitkama sa Filipovom predhodnicom, Persijanci su očekivali da će se grčke trupe povući nakon kraljeve smrti. A grčke vojne trupe ne samo da se nisu povukle, već su predvodile prvi napad i bili na čelu Aleksandrove vojske. Čim je persijski car čuo za ovo od svog glasnia, satrapi iz Male Azije su formirali savjet da bi donjeli odluku o protiv mjerama koje treba da usvoje. Odlučili su da postave liniju odbrane iza rijeke Granik i da se pripreme za pobjedu nad neprijateljom. Grčki strateg Memnon, general i plaćenik persijske vojske, je kao odbrambenu tehniku predložio spaljivanje zemlje. Ako se njive i kuće spale pred najezdom makedonske vojske, ona će se suočiti sa problemima nedostatka hrane i skloništa. Međutim ovaj plan je naišao na veliko protivljenje satrapa i odbačen je. Zato su persijski satrapi skoncentrisali svoju vojsku oko rijeke Garnik. Rijeka Garnik je mala rijeka koja teče od istoka prema zapaduu planinama Male Azije. Sama rijeka nije široka više od četiri- pet metara, ali su joj obale veoma visoke i sam tim prirodna prepreka naoružanoj vojsci. Persijanci su se postavili na istočnoj obali, sa deset hiljada vojnika, i čekali makedonski napad. Aleksandar je osmotrio neprijateljski položaj i naredio svojim vojnicima da se probiu kroz neprijateljske redove. Ova ideja je potpuno šokirala njegove generale, to je značilo frontalni napad, bez ikakvog elementa iznenađenja. Aleksandar je uzviknuo „Napred" i krenuo preko rijeke, a za njim i cijela njegova vojska. Persijancima je bilo drago sto makedonska vojska ide pravo u zamku. Oni su izvršili napad na makedonsku vojsku dok je prelazila rijeku, ali Makedonci su uspjeli da se probiu i na kraju da ostvare pobjedu. U ovoj bici Aleksandar je izgubi svega stotinjak vojnika. A sama pobjeda je dala veliku psihološku prednost makedonskoj vojsci. Aleksandra su počeli da gledaju kao velikog kralja. A Persija je shvatila da je makedonska vojska iznenađujuće obučena za borbu.
Nakon pobjede na rijeci Granik, Aleksandar je napredovao duž obale Egejskog mora. Gradovi pored kojih je prolazio su otvarali kapije mladom kralju. Većina stanovnika su bili Grci, koji su oduvijek željeli da se pobune protiv persijske vladavine. Tokom prolaska kroz ove gradove Aleksandar je svijom vojnicima strogo zabranio da ih pljačkaju. Aleksandar je 334. godine p. n. e. uspio da zavlada cijelim priobaljem Egejskog mora. Grci su predpostavili daje ovo kraj ratovanja, jer su izgubljene teritorije vraćene, ali za Aleksandraje ovo bio samo početak pohoda na centralni dio Male Azije.
Tadašnji pesijski car Darije III je u Vavilonu izdao naredbu da se oformi vojska koja će uništiti Aleksandrovu. U jednom dokumentu se navodi da je broj okupljenih vojnika iznosio šesto nhiljada. Ali Aleksandru je išla u korist iznenadna smrta generala Memnona, koji je trebao da predvodi grčku flotu u sastavu persijske vojske. Konačna bitka se odigrala 333. u centru Male Azije, kod grada Isa u istoimenom zalivu. Makedonska vojska je brojala trideset hiljada vojnika a persijska dvjesto pedeset hiljada. Presijska vojska je imala strategiju opsade, koju je Aleksandar prozrio i odnio veliku pobjedu sa svega nekoliko stotina mrtvih vojnika u svojim redovima.
U prvoj polovini 332. godine prije n. e. osvojeni su Liban, Izrael i zapadna Sirija. Na jesen je Aleksandar izvršio pohod na Egipat preko Sueckog zemljouza. Aleksandrova ambicija se proširila na cijelo Persijsko carstvo. Velika pobjeda kod Isa mu je dala vjeru i snagu. Persijski general iz Egiptaje bio zaprepašten vjestima o ovom makedonskom pohodu. Predao se bez borbe i predao cijeli Egipat Aleksandru. Aleksandar je krunisan u srcu Egipta- Memfisu, sjedištu faraona, drevnih egipatskih vladara. U aprilu 331. Makedonska vojska se vratila u Siriju. Persijski vladar Darije je tada bio u svojoj palati u Vavilonu, ali se bitka od odlučujućeg značaja za njegovu zemlju više nije mogla odlagati. Ako dozvoli neprijatelju da osvoji jug Mesopotamije, koja je imla plodno zemljište i veliku populaciju, dovešće se u pitanje njegova sposobnost da vlada. Darije je mobilisao vojsku iz cijele zemlje i uputio se Gaugameli koja se nalazila sjeverno od Vavilona. Tamo je pripremao zasjedu. Procjenjuje se da je njegova vojska brojala sto pedeset hiljada vojnika, iako drevni izvori navode da ih je bilo čak milion. U ovoj bici Darije je igrao na mnogo jaču kartu nego u predhodnim. Vojska je sa sobom povela i slonove, oni su dovedeni iz Indije i trebalo je da pregaze liniju napada neprijatelja. Osom toga točkovi kočija su im bili opremljeni sječivima, koja su tebala da iskasape neprijatelja. Povrh svega imali su skitsku konjicu. Skiti su jahali snažne konje, što ne čudi ako se uzme u obzir činjenica da su bili jedno od nomadskih plemena koja su živjela u stepama daleko od Crnog mora. Sa druge strane Aleksandar je saznao za ovu strategiju, tako što je ispitivao zarobljenike. Osim toga veoma pažljivo je proučio bojno polje. Njegovi ljudi su posmatrali neprijatelja u uzmaglici i savjetovali Aleksandra da napad izvrši noću. Ali Aleksandar nije hti to da prihvati, rekavši:" Ne pada mi na pamet da ukradem pobjedu." Razlog za ovakvu odluku je bio što se smatralo u to vrijeme da je napad noću kukavičluk. Prvog oktobra su dvije vojske ušle u odlučujuću bitku. Međutim, Aleksandar je imao razrađen plan i uspio je da ga primjeni na bojnom polju i tako odnese još jednu pobjedu nad persijskim vladarom Darijem. Darije se poslje bitke kod Gaugamele nije vratio u Vavilon već je pobjegao u svoju palatu u Ekbatani, u sjeverozapadnom Iranu. Zato je persijska prestonica praktično ostala prazna. Aleksandar je krenuo na jug u pohod na Vavilon, a persijski savjet je brzo predao grad Aleksandru pa je izbjegnuto krvoproliće. Kad su osvojili Vavilon, Alesandar se suočio sa određenim otporom od strane svojih podanika. Naime, on je naložio da persijski savjet nastavi da vlada Vavilonom, a njegovi generali su se nadali da će oni postati persijski vladari, tako da su bili nezadovoljni ovakvom odlukom. Aleksandar je na kraju suzbio ovaj otpor, ali su ostala duboka neslaganja u vezi sa načinom na koji je Aleksandar želio da vlada Persijom.
Pohodi su se nastavili i poslje osvajanja Vavilona. Početkom 330, Aleksandar je napredovao ka istoku i osvojio Persepolj, u zapadno Iranu. Persepolj je bio drevni grad i s pravom bi se mogao nazvati koljevkom Persijskog carstva. Nažalost, Makedonci su opljačkali njegovo zlato, poubijali građane i ostavili ga u ruševinama. Ovo je bio znak da makedonskoj vojsci ponestaje discipline. Na početku su regrutovani radi osvajanja Male Azije i prešli toliki put do Bliskog istoka da bi porazili Persijsko carstvo. Međutim, izgledalo je da pohodi neće prestati čak ni poslje osvajanja persijske prestonice. Ljudi odani Aleksandru su se umorili od ratovanja. Aleksandar je od persijskog sistema preuzeo običaj da mu podanici odaju počast klečeći. Postupak koji je podrazumijevao da podanik klekne i tako oda počast svom kralju. Taj postupak se provodio svakodnevno i bio je simbol kraljeve veličine, ali se u Makedoniji ovaj postupak smatrao ponožavanjem običnih ljudi. Ljudima se činilo da je Aleksandar ukaljao makedonsku tradiciju persijskim običajima.
U sred pohoda na južnu Aziju, Aleksandar se oženio ćerkom lokalnog satrapa koja se zvala Roksana. Ona je bila žena izuzetne ljepote, ali je ovaj brak bio vjerovatno politički motivisan. Nastavio je sa oštrom politiom, nastojeći da postigne slogu među svojim podanicima. Pozvao je lokalne vladajuće porodice i mlade ljude da krenu u pohod sa njim. Oni su primljeni u makedonsku vojsku i tako su nadoknađeni gubici iz prethodnih bitaka. Na taj način su i grcijačali svoju vojnu snagu. Aleksandar je planirao pohod na sjeverni dio Indije. U to vrijeme Evropljani su smatrali daje na istoku Indije kraj svijeta. Godine 326. Makedonci su se uputili u pohod na Indiju. Otpor koji je pružala lokalna populacija u Gandari je bio tako jak da je vojska često kroz krvoproliće osvajala bitke. Indija je bila podjeljena na one koji su se pokoravali Aleksandru da bi izbjegli borbu, i one koji su se stalno suprostavljali. U međuvremenu je nezadovoljstvo vojske kulminiralo, i Aleksandar nije više moga daje nagovori na borbu.
Godine 325, Aleksandar je završio sa podizanjem gradova( koje je počeo graditi mnogo ranije). Ostavio je generale u koje je mogao da se pouzda na nadgledaju završne radove i uputo se prema Vavilonu. Podijelio je vojsku u tri dijela i putovao u Vavilon kroz oblast u južnom Iranu koju još nije bio osvojio. Kada je tu oblast pripoio svojoj teritoriji, bio je vladar teritorije koja je obuhvatala današnju Grčku, Tursku, Siriju, Liban, Izrael, Egipat, Irak, Iran, Avganistan, Uzbekistan, Tadžakistan, Pakistan i Indiju. Ova, za to vrijme ogromna teritorija, bi se s pravom mogla nazvati „globalno carstvo". Aleksandrar nije uspjevao da se odmori u Vavilonu. Strani ambasadori su stalno bili u njegovom društvu, a imao je i probleme lične prirode. Osim toga, činovnici su od njega sakrili da je došlo do pobune u Persiji i do poziva na borbu za oslobađanje od grčke dominacije. Aleksandar je bio zabrinut i zbog toga što su mnogi njegovi podanici učestvovali u prevari ili kriminalnim radnjama. Protiv takvih je preduzeo mjere i naložio da se izvrše njihova pogubljenja širom carstva, i što je bio dio njegove politike pokoravanja. Ispostavilo se da je teško upravljati tom ogromnom teritorij om koju je osvjio. Iako je uložio svu svoju snagu da utjera strah u kosti svojim podanicima, jedva je uspjevao da očuva državnojedinstvo.
Sa druge strane, Aleksandrove ambicije su bile bezgranične. Dok je bio u glavnom gradu isplanirao je još jedan pohod koji bi doveo proširenja njegove teritorije. Prvo je želio da sagradi ratni brod na koje bi mogao da otplovi do Egipta preko Arabijskog mora i Persijskog zaliva. Planirao je da sa tim ratnim brodom preplovi Sredozemno more i osvoji Kartaginu i Rim. Ali Aleksandar se iznenada razbolio neposredno pred početak ovog pohoda. Tokom gozbe sa svojim najbližim saradnicima odjednom je dobio groznicu i srušio se na pod. Posle nekoliko danaje umro. Kažu daje uzrok njegove prerane smrti, u trideset trecoj godini, bila malarija. Po jednoj drugoj verziji, kaže se da su Aleksandra možda otrovali njegovi saradnici. Za sobom nije ostavio testament.
Нема коментара:
Постави коментар